da, kao što ste već skužile ja sam čvaknuta. zato sam i morala napisat priču (čitaj: mješavina herija potera, sumraka, kronika iz narnije i čega već) o curi kaj ode u šumu i nestane. ne doslovno (ludačaaa) ali pronađe ostatak svoje igubljene obitelji razvija moći ( upravlja potresima i zvučnim valovima), stvori prijatelje, upozna lika (in love), mora pobjedit ubojice svojih staraca prije neg kaj oni koknu nju i blablabla... ostalo ćete moć proćitat kad kupite moju knjigu u algoritmu.
evo mali isječak da se reklamiram 8za bolju prodaju naravno).
Linnie Jinx: Zemlja''Poglavlje Crna šuma
Osvanuo je jedan maglovit dan, ne baš praviše topao. Nije mi se dalo ustati, ali morala sam. Sinoć po običaju nisam zaspala, ipak oprezno sam se izvukla iz kreveta da ne probudim Jinxieja. Tek kad sam se vratila iz kupaone sam shvatila da njega nema. Eto kako nesanica djeluje na mene. Obukla sam se što sam brže mogla i odjurila niz stepenice.
''Gdje je Jinxie?'' upitala sam drugu kuharicu Chrissie koja je upravo čitala novine.
''Ne znam'' odgovorila je Chrissie, ''Nisam ga vidjela od jučer navečer, oko 23 sata.''
''Ali on je bio u mojoj sobi u 21 sat. Spavao je. Gdje je otišao kad si ga vidjela?'' ponovno upitah. ''Prema šumi. Čudno je to što je imao nekakvu ogrlicu na sebi. Ti mu nikad ništa nisi stavljala.'' Rezmišljala je naglas sa maštovitim izrazom na licu.
Potrčala sam gore na kat i pogledala ispod jastuka gdje sam sinoć ostavila poruku, medaljon i ogrlicu. Mačje ogrlice nije bilo.
Uzela sam medaljon i stavila ga oko vrata. Čim je medaljon dotakao moj vrat, zasvijetlio je. Par minuta sam promatrala medaljon pa ogrlicu naizmjenično.
''Pa da!'' lupila sam se po glavi. Oprezno sam otvorila poruku i pročitala njezin sadržaj.
''Slijedi mačka. Medaljon će ti biti karta.''
''Što bi to trebalo značiti?'' razmišljala sam naglas. Bez žurbe samsilazila niz stepenice, još uvijek gledajući u poruku.
''Idem malo na zrak.'' rekla sam kuharici.
''Samo nemoj dugo. Ručak će biti gotov za sat vremena.'' doviknula joj je Chrissie, opasno se zaljuljavši na stolcu na kojem je sjedila.
Zakoračila sam na meku travu. Osjetila sam slabašan povjetarac u kosi. Ogledala sam oko sebe i ugledala šumu, baš kao i Jinxie sinoć. Hrabro sam krenula prema njoj, čvrsto stiščući poruku u ruci. Medaljom je slabašno sjajio, ali čim samušla u šumu njegov sjaj se povećao. Nikad prije nisam bila u toj šumi, a tako je blizu sirotištu. Razni zvukovi odjekivali su među krošnjama drveća. Raspoznala sam huktanje sove i pjev vrabaca. Ostali zvukovi su bili pomiješani sa šuštanjem lišća, koje se njihalo na sada malo jačem povjetarcu.
Što sam dublje zalazila u šumu to se više smračivalo. Taj sjaj madaljona koji je svakim korakom postajao sve jači mi je sve više postajao jedini izvor svijetlosti. Ponovno sam pročitala poruku, ali i jednim krajičkom oka oprezno gledala oko sebe. Dotad samveć shvatila da je medaljon povezan s mačkovom ogrlicom. Što sam bliže bila Jinxiju,madaljon jače svijetlio. Bila je sretna što će ponovno vidjeti svog mačka, ali bojala se što će zateći. Hoće li to biti njezin mačak mrtav, ležeći u lokvi krvi? Ili će to biti mačak preobražen u našto sasvim drugo?
Pokušala je misliti na nešto ljepše. Što li sada rade djeca u sirotištu? Sigurno se igraju sa velikim osmjehom na licu. Ili možda ručaju, tko zna koliko je prošlo od njezinog ulaska u šumu. Njezina razmišljanja je prekinulo nešto što ju je zaista uplašilo. Medaljon se ugasio. Stajala je u potpunom mraku. Medaljon se ugasio, što ako se i Jinxiejeva životna iskra ugasila? Što ako je stvarno mrtav?
Prema njoj je prilazio jedan drugi izvor svijetlosti. Nije bio plave boje kao njezin madaljon, nego duboko zaleni kao i... Kada je svijetlo prišlo Linnie dovoljno blizu prepoznala je svog mačka Jinxieja. Htjela je potrčati prema njemu i reći mu koliko joj je nedostajao, ali noge ju nisu slušale. ''Jinxie?'' šapnula je mačku. Jinxie je trepnuo, mjauknuo i potrčao prema njoj, šepajući. ''Što ti se dogodlo?'' upitala je Linnie kao da očekuje odgovor. Htjela je poći natrag, ali nešto ju je zaustavilo. ''Mačak će biti dobro. Vidim da si shvatila poruku. I mislila sam da hoćeš. Nisi se promijenila ni malo otkad sam te posljednji put vidjela. Jako sličiš na majku. Imate iste bistroplave oči.'' Linnie se okrenula i gledala u mrak, pokušavajući shvatiti otkuda je došao taj glas. Pred nju je iskoračila prilika sa rozim medaljonom oko vrata, a do njezinih nogu još jedno takvo svijetlo samo sive boje.''
da to je cijelo poglavlje. nije nešto zanimljivo, tojest nije jendo od boljih no uskoro ću vam stavit još, malo boljih uradaka.
pozdrav.
Početna stranica 
Gallery 
Pretraľnik 
Registracija 
Login 
Naslov: Baš sam si zločesta. Al' evo vam uzorak. 
sub kol 01, 2009 12:24 pm
