Outer space

-Naravno da se ne ljutim i drago mi je sto ces poci sa mnom Lirah.On se naljutio na mene zbog jednog problema na mom poslu.Mi smo na Suncu slicni vama,imamo i slicna imena,poslove i mnoge druge stvari.Ispricat cu ti pricu kako se on naljutio na mene.Dosla sam na posao puna veselja kao i uvijek,radila sam kao veterinarka,slicno vasem.Sve je bilo dobro dok u nasu stanicu nije dosao mali djecak koji je rekao da se zove Kevin,nije bio sa Sunca.Nije znao gdje zivi ni broj telefona od roditelja.Bio je prestrasen.Dala sam mu plisanog psica.Kasnije sam s njime otisla na policiju.Odveli su ga u centar za posvajanje.Mene je to jako pogodilo.Kada sam dosla njemu u stan rasplakala sam se i odjurila u svoju sobu.(da zivjeli smo skupa, jer ja nisam imala novaca za svoj stan) Pitao me sto mi je,a ja sam mu rekla da me pusti na miru.Nezznam zakaj ga je to naljutilo.I onda sam se probudala ovdje......

-Svemirci,*nasmije se* naravno.Vidjela sam ja vise puta njih u NLO-u kako dolaze na Zemlju.Oni su dobri,ali treba znati s njima.Inace,zbog moje moci putovanja svjetlosti mogla bih kuci,ali oslabila sam trebat ce mi suncanje i udar munje.To ce me oznaziti i vratit cu se kuci,ispricati mu se.I sve ce biti kao prije!

-Sumnjam da imas kolacica s Merkura,frape sa Saturna i domace pizze sa Suncevim pjegama.....tako da mislim da cu spavati.

Te noci sanjala je Bozic na Suncu,svi njezini prijatelji bili su na okupu.Sve je bilo kao u snu,vjerojatno je to bilo tako zato sto je sanjala.Iznenada se probudi.Izadje iz drveta i legne na mokru travu koja se pod njezinim toplim dodirom osusila.Razmisljala je o svom ''prijatelju'' jako dobrom prijatelju.Falio joj je.Zeljela se vratiti kuci.
-Ah,mislim da ovog se ovog puta necu tako brzo vratiti.
Pocelo joj se nesto prividjati.Neki dogadjaj u buducnosti.Prilazila je nekom tijelu u snijegu koji se topio pod njezinim koracima.Lice tog covjeka nije prepoznala,ali je znala da ce ga uskoro upoznati.
Probudi se lezeci na suhoj travi.Usla je u drvo i jos dugo razmisljala,a zatim zaspala.

Arlene se probudila u hladno i oblacno jutro.Nije joj bilo drago jer je morala povratiti energiju pomocu svjetlosti i topline.Shvatila je da je Lirah nestala.
-Ma gdje je sad ona.Liraaaah! *zadere se*
-Supach nema je....Idem ju potraziti. *krene prema sumi*

Pred svojim očima Maiye nije vidjela ništa.
Nakon nekog vremena, probudila se, a nad njenom glavom bilo je lice nekog dečka. Njoj nad nosom. Bilo je to lijepo lice, iako zelene kože, praznih očiju. Crvena kosa padala je oko njega. Maiye vrisne. A ovaj ju zgrabi za lice. "Mmmmmmf!" jedino je uspjela reći. Otimala se i batrgala. Dečkova ruka naglo se produžila i zavezala se oko njenog tijela. Gušilo ju je, imala je dojam kao da će umrijeti.
"Smiri se, Kozi će me ubiti ako sazna da sam te probudio!" Maknuo je ruku s njenog lica.
"Gdje sam!!?" vrisnula je.
"Vrlo daleko od doma, mogu ti reći," rekao je i pustio ju. "Zemlja je uništena."
"Molim?"
"Zemlja je uništena," hladnokrvno će.
"MOLIM???!"
"Tiho, smiri se! Došlo je do naglog napumpavanja energije... Nisi bila pri svijesti. Malo njih je bilo."
"Lažeš!"
"Kada bih lagao, ti ne bi bila tu, zar ne?" Maiye duboko udahne. 'Smiri živce, ovo je samo san, uskoro ćeš se probuditi...'
"Umri." I Maiye se naglo uspravi u svom krevetu. Nije bilo nikoga oko nje. Samo su zrake ranojutarnjeg sunca obasjavale njenu sobu. "Hvala ti Bože da nije stvarno... To bi bilo grozno iskustvo."
"Možda se i dogodi, ako ne reagiraš smjesta." Na zidu, nasuprot njenog kreveta bio je naslonjen onaj zeleni...
"TI?!?"
"Da. Ja."
"Što radiš ovdje???"
"Daj mi vremena, pa ću ti objasniti. Za moj posjet k tebi nitko ne smije znati, zabranjeno je ljudima s Plutona..."
"Plutona?"
"Molim te, slušaj... Zabranjeno mi je razgovarati s vama. Sve ću ti objasniti. I molim te, nemoj paničariti." Stanka.
"Ah... U redu. Hoćeš li sjesti?"
"Ljudi s Plutona ne sjede. Lebdimo."
"Molim?"
"Pogledaj moja stopala," rekao je. Stvarno, bosim, zelenim stopalima nije dodirivao pod. Bio je odjeven u čudnu plavu odjeću, s plaštem. Oči su mu bile prazne, bez zjenica, svijetlo plave, a crvena kosa bila je svezana u rep. Uši su mu bile kao u vilenjaka. "Molim te da me prestaneš gledati kao sci-fi biće i počneš me slušati."
"Ja se ispričavam, ali prvi put vidim izvanzemaljca."
"Naviknut ćeš se."
"Molim?"
"Slušaj, molim te."
I započeo je priču.
"Zemlja, je, poput svakog drugog planeta, stvorena od velike količine energije. Da bude ovako lijepa i bogata, utrošilo se mnogo više energije nego što ima samo Sunce. Ima još takvih planeta, ali veoma su rijetki. Mi s Plutona imamo zadatak kontrolirati tu energiju, da se ne bi uništila i to radimo u najvećoj tajnosti. Ipak, sve je izmaklo kontroli. Prije tri milijardi godina. U vrijeme Atlantide.
"Atlantida je postojala?"
"Da, postojala je, ali nemam vremena da sada to objašnjavam. To ćeš sama shvatiti s vremenom, sve je jako zamršeno." Stanka. "Da nastavim. Činilo se kao da će istog trena eksplodirati, ali tada se moj gospodar, Haungar nahranio s polovicom energije zemlje i tako spriječio Zemlju od totalnog uništenja. Ipak, počelo se događati opet. Ljudi crpe njena bogatstva i da bi Zemlja održala život, mora se pumpati s energijom. Kako izvor njene čiste energije postaje sve manji, tako ona uzima energiju koja ne bi trebala postojati. Zove se energija zla." Maiye tupo pogleda čovjeka.
"Nekad su ljudi bila čista, nevina bića. Poput tebe sada."
"Što?"
"Točno je, Maiye. Koliko god se činila bahatom i lijenom, zauvijek samom i drugačijom, što i jesi, ti si jedna od primjeraka ljudi od početka Atlantide. Oni neiskvarena srca, koji misle o ljudskom dobru. Osjetio sam još jednu takvu, iako ona ne pripada potpuno ljudskom rodu kao ti. Zato sam izabrao tebe. S obzirom na tvoj čisti duh i čisto srce, ti si jedna od onih koja može spriječiti totalnu apokalipsu. Znaš li što je supernova?"
"Nije li to kod zvijezda?"
"Prisutno je i kod planeta. Ako Zemlja eksplodira, uništit će cijeli svemir! Drugi svemirci željni da se to spriječi, dolaze ovamo s tisućama brodova da unište Zemlju. Ti moraš smiriti Zemlju i istjerati energiju zla koju crpi. Ne znam gdje joj je izvor, morat ćeš ga sama naći."
"Molim?"
Odlebdio je do Maiye i taknuo joj čelo. Zasvijetlilo je nevjerojatnom svijetlošću. "Maiye, ti si ta koja mora spasiti Zemlju od uništenja. Ostavljam te s tim zadatkom, jer ljudi s Plutona ništa ne mogu." Počeo je lebditi prema prozoru.
"Čekaj, stani!" rekla je Maiye. "Ostavljaš me s pola objašnjena kojeg ni ne razumijem o nečemu što trebam pronaći, a ne znam ni što je, ne znam odakle tražiti."
"Pogledaj kroz povijest Maiye," rekao je. "Imaš je vremena proučiti. Za razliku od mene." Gotovo je nestao. "Čekaj!"
"Sretno."

Nestao je.

Napokon,Arlene je skupila potrebnu snagu za odlazag na rodni plnet,Sunce.Ipak prisluskivala je razgovor neceg s Plutona i Maiye.Usla je u sobu poput zrake Sunca.

-Ja nazalost crpim energiju Sunca i elektriciteta,a ne Zemlje.Ali mi smo veoma slicne.Ostat cu i pokustati spasiti Zemlju jer moj rodni planet i ja grijemo i obasjavamo Zemlju.Onako mi nebi bili korisni,a onda bi nas Svemir unsitio jer smo nepotrebni.Ja to ne zelim.Na Suncu imam vrlo drage prijatelje,no ne i rodbinu koja zivi na Mjesecu....Sve jedno onako bi i Mjesec bio beskoristan i na kraju unisten.*brbljala je o tome nesto vise od 15 minuta.*
-Nadam se da se neces ljutiti ako ti ponudim pomoc,iako ti je onaj tip s Plutona rekao da spasenje pripada tebi.Ah,da!Znam jos jednu djevojku koja je slicna nama.Ako vidis biljku koja se krece.Priblizi joj se to je ona.....Mozda si ju vec upoznala.Ona je sprijecila pljackase u Mallu.Bilo kako bilo,mene ces naci na travnjaku u lezecem polozaju kako upijam zadnje postotke energije.
*ode*
p.s. imam novi mob,preeedobar je W395,Sony Ericsson (valjda se tak pise)

Maiye je čula glasove. "Valjda sam zabrijala..." rekla je samoj sebi. Sjela je za stol i počela razmišljati. "Okej, da vidim što se dogodilo. Sanjala sam da sam oteta sa uništene Zemlje koja je iscrpila previše zle energije koju ja moram... Očistiti? Spriječiti postojanje? Nisam taj dio shvatila. A onda sam se probudila i tu je bio onaj vanzemaljac iz mog sna i dao mi na zadatak da spasim Zemlju i čitav svemir... MOLIM?!?" Maiye padne sa stolca. "Ah ne! Zar sam odgovorna i za čitav svemir? Ne mogu vjerovati! Gore od ovoga nije moglo... Što da radim?" Maiye je bila očajna. Ona, normalna cura, morala je spasiti čitav svemir! "Čak iako kažem nekome... Nitko mi neće vjerovati! Tip je rekao da gledam kroz povijest... Povijest... Pa da! Možda tako otkrijem gdje je izvor te zle energije... Nastao... Čekaj, a što je bio onaj glas..."
Kako se sunce više dizalo na nebu, tako je Maiye bila u sve gorem očaju. Sjedila je u knjižnici, nad knjigom 'Nevjerojatna povijest - godinu po godinu'. Knjiga je imala bezbroj stranica i detaljno je opisivala svaki datum - važan i nevažan. U pola sata uspijela je uspješno pročitati i shvatiti sto stranica, ali upravo je zapela na sto prvoj. Odlučila je posuditi knjigu i vratiti se kući, kod kuće sve pročitati.

Prelazeći preko livade, ugledala je djevojku koja je ležala u travi, upijajući u sebe zrake sunca. Ruke je stavila pod glavu... Kraj nje je sjedila djevojka zelene kose koju je jučer upoznala. '...ležat ću u travi...' Maiye vrisne i naglo zašuti. "Ovo nije normalno," pomislila je.

*Arlene dinge glavu i pogleda je*
-O ti si,znala sam da ces me potraziti nadam se da se ne ljutis,malo sam kopala po buducnosti.....Ovo je moja prijateljica o kojoj sam ti govorila.
*najzad se legne,zaklopi oci i pocne sjajiti Suncevom svjetlosti.

Maiye stisne oči da može gledati djevojku. "Ovaj, pa... Nas dvije se... Znamo... A... Smijem li ja znati što se događa?" Maiye tada udari sjećanje u glavu. Mala iskrica koja joj je kraj uha sve to govorila... Malo sebi, malo njoj. "Aha, shvatila sam," reče Maiye i sjedne pokraj djevojke sa zelenom kosom. "Ovaj, zdravo... Oprosti što se nismo našle, bila sam toliko zabrinuta da sam na gotovo sve svoje obaveze zaboravila... Nemaš pojma kako sam se osjećala... Malo mi je prevelika odgovornost da... znaš... spašavam sve živo, a imam jedva tri prijatelja..."
Nastala je stanka. Nisu je ove dvije pretjerano doživljavale. Maiye se nasmije. Šaputala je, tako da se činilo da je dahtala, stoga je sve ponovila. "Eh, hvala što ste mi ponudile pomoć." Nasmiješile su se.

-Necu se ja jos dugo suncati,pa mozemo negdje otici...... Vi odaberite gdje....

Nije tuplek jedan! Malo smo te preskočile!

* * *

Maiye se naglo probudi. Već je prošao dan istraživanja s Arlene i Lirah. Nisu prihvatile smještaj u njenoj kući, već su otišle negdje u šumu. Maiye se iskrade van i potrči u šumu. Već duže vrijeme nije to radila.
Došla je do odredišta. Šuma je bila... pod ledom. A led se širio prema gradu. 'U ovo doba godine? Nemoguće! Pa ljeto je! Što je to?' pitala se Maiye. 'Da nije to ona zla energija o kojoj mi je onaj vanzemaljac govorio...' Maiye utrči u šumu. I razbije se. "Ah! Sklisko!" Ustane i shvati da joj je nevjerojatno hladno. Zaboga, bila je u kratkim rukavima! "Brrr... Smrznut ću se. Gdje su Lirah i Arlene? Trebale bi biti na ovom drvetu..." Maiye se, smrzavajući i skližući (čak je i nekoliko puta pala) popela na drvo. Prizor koji je vidjela, natjerao ju je da vrisne. "Pa umrijet će ako je zaleđena!"
"Mjesta!" rekao je netko. Okrenula sam se. Onaj vanzemaljac od prije... Ispružio je ruku i val vrlo vidljive energije rasprsnuo je led i otopio Arlene. Maiye je zaboravila koliko joj je hladno i skočila prema Arlene. Bila je hladna. "Oh ne! Ona je sa Sunca! Umrijet će ako će biti hladna!"
"Moraš je ugrijati Maiye."
"Š...Što ti tu radiš?" Nasmiješio se. "Dobio sam otkaz."
"Otkaz? Zašto?"
"Pokazao sam se pred tobom..."
"Aha." Lirah... "Što je s Lirah?!"
"Što je s kim?"
"Djevojkom koja je bila s nama..."
"Aha. Polu-biljkom."
"Polu-što?"
"Nema vremena objasniti, moraš reagirati. Ona može komunicirati s drvećem, a drveće te čuje, bez obzira na to što je zaleđeno. Reci joj da bježi, što dalje moguće iz šume!" Maiye se prislonila drvetu. "Molim vas, ako je želite spasiti... Molim vas, recite joj neka bježi... Ako već nije zaleđena... Recite joj neka bježi..." Drveće zašumi... Maiye se nije mogla suzdržati. Bila je očajna. Nije ni primijetila da ruka njene prijateljice koju je upravo grijala svijetli... "LIRAH!!! BJEŽI ODAVDE; NE DAJ DA TE LED DOHVATI!!!" vrisnula je Maiye svom snagom. "Građani... Što s građanima? I oni će se smrznuti!" Vanzemaljac me u čudu pogledao. "Nije valjda... Da se širi?"
"Da... Vidjela sam kako dolazi..."
"Onda bi i ti trebala biti zaleđena!"
"Ovaj... Da? Oh, zaboga što se događa?"
"Ah, ne oprosti. Zaboriavio sam, stavio sam štit oko tvoga tijela prošle noći."
"Da, dobro, nije to više važno, što ćemo s građanima? Na njih nisi stavio štit, moramo ih spasiti!"
"Ali kako? Moć sunca je u snu... Zemlja je prekrivena tamnim oblakom... Kao što vidiš, nebo nije vedro."
"Što ćemo sad? Arlene je jedina koja to može zaustaviti... A ona je u snu!" Maiye je osjetila kako se nešto lagano migolji u njenim rukama.

Arlene se probudila.

-Taman kada sam krenula prema svijetlu na kraju tunela probudim se......divno...brrr,hladno je....gdje su cure idem ih potraziti i krene prema dunini tamne sume.....

Maiye je ostavila Arlene s Tapionom (vanzemaljac se tako zvao) i počela tražiti Lirah. Ugledala ju je smrzunutu u ledu, napola pretvorenu u biljku, zatvorenih očiju. Maiye pokrije usta. "Lirah... Ne..."
Lirah je bila mrtva. Došla je prekasno. "Lirah..." Maiyine noge su zaklecale i pala je na koljena, jecajući. "Za sve sam ja kriva..." plakala je. Tapion se pojavio kraj Maiye. "Žao mi je, Maiye. Nije mogla preživjeti." Maiye je suzdržavala suze i jecaje, iako je htijela vrištati na sav glas, proklinjati, no znala je, to joj neće pomoći. "Iskoristi svoj glas Maiye."
"Ne..."
"Nemoj se suzdržavati. Iskoristi svoj glas." Maiye je i dalje tiho jecala, dok su joj se ramena tresla.
"Iskoristi svoj glas, Maiye." Maiye je vrisnula iz sveg glasa. Iako je osjetila malo olakšanje, teret tuge je i dalje bio na njenim prsima. Tapion je stavio ruku ne njeno rame. "Nije mi jasno... Kako se to moglo dogoditi?"
"Hemiri. Imaju moć da zalede svijet. Žele te maknuti s puta, žele uništiti Zemlju." Maiye nastavi jecati. "Gdje je Arlene?"
"Arlene je dobro. Zna se brinuti za sebe. Hemari joj ne mogu ništa, ona je sa Sunca."

Maiye nastavi plakati.

-Ja ju mogu samo odlediti no nezz da li ce joj to pomoci... *kaze Arlene i odledi ju*

"Arlene! Otkud si se ti pojavila?" pitala je Maiye, još uvijek u suzama. Tapion je uhvatio Lirah. "Žao mi je Arlene, mislim da smo došli prekasno," rekao je Tapion. Zatvorio je Lirahine oči. Lirahino lice se iz užasnutog promjenilo u mirno. "Mrtva je." Maiye zajeca. "Za sve sam ja kriva..."

~ Jesi tako htijela, Death Angel? Ako ne, možda te još možemo oživjet... ~

Ime:freak (zovu ju tako ali nezna si pravo ime)
Planet:Venera,istjerana sa venere i poslana na zemlju...
Vrsta: svemirka
Oči: skrooooz crne sa bijelim križem u sredini
Kosa: duga sa kečkama zelene boje sa roznim pramenovima
Godine:sutra navršava 18
Moć: komuniciranje sa mrtvima-te ako žele oživljavanje ,upravljanje predmetima I čitanje I komuniciranje preko misli…
Detaljni opis:Oštar vid,zaljubljiva,ne može govorit ali može pričati preko misli… Stalno je odjevena u crnu kratku haljinicu,sa nečim nalik korzetu gore,prugastim crno bijelim dokoljenkama I martensicama…


*najednom svi čuju veliki KABOOM i nakon nekog vremena prašina od praska se raščistila i lagano ljuljajući se pojavila nepoznata osoba... "pomoć...gladna sam...umorna i..." rekla je bez otvaranja usta i pala u nesvijest...

-Moramo joj pomoci....Sudeci po izgledu mozda nam moze pomoci kod Lirah..... *podeigne ju*
-Hmm cudna je takvu ''vrstu'' jos nisam vidjela.Malo je freky......Hajde vi uzmite Lirah,a ja cu nju odvuci u tvoju kucu *pokaze na Maiye* slazete se?

frflj mrflj...*kroz jecaje mrmlja* hmm mm hm hh..mhm *ponovno mislima progovri* 'kome...pomoć...? kako...pomoć...?gdje...' i opet uz glasan jecaj padne u nesvijest...

*Dajem dozvolu da Tapiona svi mogu koristiti*
Maiye je bila šokirana. "Ovo postaje sve čudnije i čudnije..." rekla je Maiye.
"I trebalo bi. Hmmm, koliko vidim, ona je s Venere... Dobroćudan nardo, mogu ti reći... Maiye, ja ću se pobrinuti za Lirah. Ti i Arlene se pobrinite za djevojku s Venere."
"U redu," reče Maiye. Odveli su djevojku u Maiyeinu kuću i položili je na krevet u njenoj sobi. Još šokirana on smrti svoje prijateljice koju je tek upoznala, Maiye sjedne uz rub kreveta, s licem u rukama. Nije plakala, ali trebala je srediti svoje misli.